Marija H-G (poetkinja)'s video: NUTARNJI DIJALOG - poeziju govori Zdenko Jel i kazali ni i filmski glumac

Poeziju Dijane Jelčić govori njezin suprug Zdenko Jelčić NUTARNJI DIJALOG Zaboravi, promjeni obrazac, zaustavi sjećanja, nasmiješi se. Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj, iskorak u nepoznato, u neslućeno, u bezdan mogućnosti. Utroba si vremena, maternica svemira, kaos početka, bez prošlosti. Uzdigni Nikin stijeg, koračaj, izvrši obećanje, u ognju patosa je istina. Kreni sunčanom stranom, ne okreći se, iza ostaje sjena, uporna, bezbojna pratilja, robinja mraka. Uroni u sebstvo, ostani vjerna sebi i Heraklitovoj vatri, bliskosti sa logosom, početku prije rađanja bogova, temelju svijeta. Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih čežnji za daljinama, suho blistanje svijesti do katarze, do iskona mudrosti. (Dijana Jelčić) „Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da. Možda." - (Carl Sandberg) Dijana Jelčić: „Zdenko je odrecitirao djelić Sandbergove pjesme... ona je bila nadahnuće za ovaj moj davno napisani tekst: Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna. Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda? Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje. Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije? Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora. Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba. A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandbergovog možda. Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce. Možda.“ (Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2014. Zbirka prozno- poetskih tekstova).“